Uspon prema unutarnjem vrhu

Priroda uvijek iznova budi u nama osjećaj strahopoštovanja i divljenja svojom nenadmašnom ljepotom, tajanstvenim načelima i zagonetnim zakonima koji upravljaju univerzumom.

Za drevne grčke filozofe, posebno predsokratovce, kaže se da su živjeli s dubokim osjećajem za taj misterij. Platon, kao i stoici koji su došli poslije njega, vjerovali su da je sve u prirodi izraz jednog – božanskog. Takvo beskonačno i vječno božansko jedinstvo, duh koji se manifestira u mnoštvu materijalnog svijeta, pokrećući ga na put rasta, razvoja i širenja svijesti, na kraju vodi na početak, odnosno završetku ciklusa.

Prema Grcima, kao ljudska bića imamo jedinstven potencijal da svjesno istražujemo taj put sjedinjenja s beskonačnim izvorom pomoću ljepote, pravde, dobrote i istine. Kada se istraže, razumiju i prožive, ti raznoliki izrazi doprinose procesu otkrivanja koji nas približava našem izvoru.

U svijetu, po prirodi nestalnom, u kojem dajemo veću važnost onom prolaznom, postoji opasnost da se ukopamo u stjecanje materijalnih dobara i u umjetnim, izmišljenim obvezama koje obično služe sebičnim potrebama motiviranim personalnim željama.

Istovremeno se stvara osjećaj zatočenosti unutarnjeg bića koje u sebi ima prirođenu potrebu za slobodom, iako još uvijek pritajenu. S vremenom taj tihi poziv unutarnjeg bića jača. To je poziv za ispunjenje i ostvarenje vlastitih potencijala. On razotkriva pravu svrhu naše personalnosti kao instrumenta za življenje naše vlastite dharme kako bismo prepoznali višu svrhu našeg života.

Jedan od načina uklanjanja iluzije koju stvara ono izvanjsko, materijalno, a što nam omogućuje zamijetiti unutarnji glas, jest uputiti se u prirodu, u planine, s krajnjim ciljem uspona na vrh.

Za razliku od svakodnevnih, prolaznih događaja i pojava koje doživljavamo u gradu, planine pokazuju neizmjernu trajnost i stabilnost. Ponekad osjećamo kao da isijavaju magnetsku snagu kojom nas sve više i više privlače. Čovjekov vječni identitet duboko rezonira s tim očitovanjem božanskog. Možda su mnogi himalajski vrhunci mjesta hodočašća upravo zato što uspon prema vrhu tako snažno privlači naše unutarnje biće.

Za mitološke priče o planinama kaže se da u sebi čuvaju ključ za tajne prirode koje čekaju da budu otkrivene. Taj prekrasni simbolizam postoji u različitim kulturama tijekom povijesti čovječanstva. Osnovni oblik planine pronalazimo u svetim spomenicima nekih kultura, na primjer u piramidama u Egiptu i Peruu te arhitektonskim oblicima indijskih hramova. Faraonima i svećenicima izgradnja piramida i hramova simbolizirala je odnos između makrokozmosa i mikrokozmosa, jedinstva i mnoštva, Boga i čovjeka. Očito je da su te strukture služile kao most za povezivanje božanskog aspekta u čovjeku s njegovim božanskim izvorom. Na sličan način uspon na planinu može nam pomoći u otkrivanju naše vlastite božanske prirode, našeg pravog ja.

Sve počinje s namjerom i voljom. Djelovanje prema tom cilju započinje kada se odlučimo popeti na vrh, pripremom i radom prema planu, disciplinirano, ustrajno i dosljedno. Priprema uključuje stjecanje fizičke kondicije, ali i brigu o logistici i nabavi opreme. Mora se isključiti mogućnost neispravnosti opreme ili primjerice to da rukavice nisu dovoljno tople za penjanje po snijegu u hladnoj noći. Pakiranje opreme i alata za putovanje služi kao vježba razboritosti – ostavljamo ono nevažno i nosimo samo ono što je zaista potrebno.

Osim fizičkih, materijalnih priprema, nužna je spremnost i na emocionalnoj te mentalnoj razini. Priprema se obavlja samostalno, vlastitom voljom i trudom svakog sudionika. Vođa ili savjetnik može nas poticati, davati savjete i sugestije, ali priprema je na nama.

Stvarno putovanje počinje dolaskom u kamp. Izazovi su tu prilično zanemarivi i vrijedi ih nadvladati radi prekrasnih krajolika. Duboke doline, divlje rijeke i predivno plavo nebo ushićuju nas i pokreću osjećaje koji bude dušu.

Uspinjanjem zrak postaje sve rjeđi, sa sve manje kisika. Za bilo kakvu aktivnost potrebno je više energije nego što je to uobičajeno. Bez pravilne visinske pripreme čak i smijeh može uzrokovati da ostanemo bez daha. Stoga, što nosimo manje stvari, to ćemo se lakše penjati.

Tu je i nepredvidljivost vremena, što može biti prilika za dokazivanje unutarnje neustrašivosti. Tako visoko u planinama sasvim smo blizu oblacima pa kada počne grmljavina, ona se ne događa iznad nas, nego svuda oko nas – udari groma odjekuju svuda uokolo, što je neusporedivo dramatično iskustvo. Neizmjerno veličanstvene i očaravajuće planine mogu nas ponekad tako zavarati da zaboravimo kako mogu biti nemilosrdne i prijeteće. Silovita lavina može s lakoćom pomesti najpažljivije postavljene šatore, čak i onda kada je kamp podignut na najzaštićenijem mjestu. To su samo neke od različitih opasnosti kojih moramo biti svjesni, pa stoga onaj koji se uspinje stalno mora biti budan i u stanju pripravnosti, svjestan okruženja i sebe samog.

Sve sumnje i strahove treba ostaviti po strani, bez obzira na to koliko su duboko ukorijenjeni, i zamijeniti ih snagom, odvažnošću i samopouzdanjem. Odvažnost i sigurnost u vlastitu spremnost i sposobnost jednako je bitna kao i bilo koji dio opreme ili alata koji olakšava penjanje. Kako postupno napredujemo, uspon se pretvara u proces unutarnjeg pročišćavanja, pri čemu odbacujemo sloj po sloj nedostataka i mana kao što su oholost, slabost ili kukavičluk. Ograničenja fizičke, energetske, emocionalne i mentalne razine treba nadvladati, omogućujući tako volji višeg ja da nadjača glasove nižeg ja vrlinama kao što su trezvenost, strpljivost, ustrajnost, usredotočenost, pažljivost i preciznost.

I napokon vrhunac – poznat kao “dan uspona na najviši vrh”. Tim je spreman savladati posljednju dionicu uspona – sam vrh. Kreće se noću kada je snijeg čvršći. Tipičan dan uspona na vrhunac, koji s povratkom traje od deset do petnaest sati, kulminira dolaskom na vrhunac u vrijeme izlaska Sunca, što pruža najnevjerojatniji i najnadahnjujući panoramski pogled.

Noćni uspon na vrh aktivnost je koja nas tjera da zaronimo u nutrinu, svakim korakom naprijed, do dosezanja konačnog cilja. Iskusio sam ga kao duboko unutarnje preispitivanje koje usredotočuje pozornost osjetila, budeći duboke osjećaje pripadnosti i širenje svijesti.

Pa ipak, sve to unutarnje preispitivanje još uvijek ne mora uroditi osvajanjem planinskog vrhunca, zbog mnogih rizičnih prepreka koje bi mogle imati koban ishod. Primjerice, mekan i svjež snijeg lako može pokrenuti lavinu koja je vrlo stvarna prijetnja svakom usponu. Manje su opasne, ali ipak neugodne one vremenske prilike kada zapušu jaki vjetrovi uz niske temperature, što uzrokuje ozebline. Izlaganja takvim opasnostima prave su pouke skromnosti i poštovanja prema snagama s kojima se čovjek susreće. Potiču na zahvalnost i divljenje prema snazi i raskoši prirode, istovremeno poštujući njezinu moć i sposobnost da nas polako, ali sigurno suoči licem u lice s nekim od njezinih zakona, izvana i iznutra. To je vježba širenja svijesti: polagano obuhvaćanje svih elemenata na različitim razinama, rastjerivanje mraka sumnji i straha od nepoznatog.

No, kada je putovanje uspješno i cilj postignut, slavodobitni osjećaj zanosa i radosti omogućuje naslutiti drugu stvarnost. To ispunjava naše cijelo biće uzdignutim osjećajem koji nas čini snažnijim, a opet skromnijim. Po povratku s takvog putovanja cijelo se iskustvo iznova proživljava danima, pa čak i tjednima. To postignuće opija, stimulirajuće je, iskričavo i inspirativno. Dopuštanje prirodi unutarnjeg bića da se manifestira pomiče granice osobnosti i pomaže u savladavanju ograničenja koja postavljaju naši strahovi i želja za udobnošću. Vraćanjem u poznato okruženje, udobnost grada, taj osjećaj osnaženosti polako nestaje. Ponovno dominiraju materijalne snage, a sve što ostaje jest nejasno sjećanje na to kako izgleda biti oslobođen ograničenja personalnosti.

Ta “duhovna opijenost” može nas potaknuti da odbacimo mnoge slojeve koji prekrivaju naše unutarnje biće, slojeve briga, strahova, tjeskoba, sumnji, sputanosti i nesavršenosti koji nas okružuju, a koji nisu obilježja našeg istinskog vječnog i božanskog identiteta. Da bismo omogućili unutarnji procvat, trebamo se usuditi prevladati iluziju odvojenosti, bez obzira na to čime se trenutno bavimo i kojim smo putem krenuli. Čineći tako možemo osjetiti ljepotu života, ono božansko koje se izražava kroz materijalno. To će omogućiti našem višem ja da se izrazi kroz naše težnje i naš rad, vodeći nas do mjesta trajne sreće, radosti i zahvalnosti.