Pojam smrti uvijek je bio vezan uz misterij života: zagonetni uzrok, nepoznati cilj i bezbrojne puteve koji čovjeka mogu dovesti do tog cilja. U svim vremenima ljudi su se pitali o smislu vlastitog postojanja, a neminovni fenomen rastanka sa životom predstavljao je u tome važnu nepoznanicu.
Promatrajući povijest visokih civilizacija možemo uočiti jedan zajednički element, a to je pažljivo definiran odnos prema smrti. Indija, Egipat, Sumer, Kina, Grčka, Rim, stare američke kulture, povezuju pojam smrti uz pojam besmrtnosti. Smrt je predstavljala priliku za čovjeka, mogućnost da uspostavi svjestan i trajan odnos s vječnošću. Zato je učenje o smrti bilo dio svakodnevnog odgoja pojedinca, a “znati umrijeti” bila je vrlina onih koji su naučili živjeti, odlika mudraca. Štoviše, sam se život shvaćao kao priprema za smrt. Ta životna priprema temeljila se na nizu učenja među kojima središnje mjesto zauzima učenje o reinkarnaciji.
Tu ideju izražavale su na sebi svojstven način sve poznate civilizacije i to ne samo na Istoku, već i na Zapadu, sve do početka ranog srednjeg vijeka. Do današnjih dana ideja reinkarnacije ostaje prihvaćena u civilizacijskom krugu Dalekog istoka, unutar kojega je njezina kolijevka Indija. Istovremeno, to je područje sačuvalo i najcjelovitija objašnjenja tog pojma koji je u Indiji dio vrlo složenog učenja o životu čitavog univerzuma. Pokušat ćemo zato sažeto iznijeti njegove ključne postavke:
U univerzumu ništa ne umire; sve se obnavlja u određenom ritmu; život ne prestaje, nego se manifestira transformiran, u ciklusima.
Stari Indijci simbolički opisuju život univerzuma kao “udisaj i izdisaj Brahme”. Taj simbol označava ogromna razdoblja aktivnosti univerzuma koja su nazivali manuvantare i ogromna razdoblja “sna” ili pralaye. Poput velikog živog bića univerzum živi u svojim velikim “danima” i “noćima”, ciklusima aktivnosti i neaktivnosti. Pritom se sve što u njemu postoji inkarnira i živi u razdoblju aktivnosti ili dana , a zatim se dezinkarnira i živi u razdoblju sna ili neaktivnosti. Taj se proces neprestano obnavlja. Zakonu ciklusa podvrgnut je svaki entitet, pri čemu ljudsko biće nije iznimka, samo što svoje cikluse dana i noći čovjek naziva život i smrt.
Sve ima svoju dharmu.
Pojam trajanja i vječnosti za Indijce nije statičnost, nije trajno zadržavanje određenog stanja, već je trajna promjena koja ima određeni cilj. Svaka nova etapa, odnosno novi ciklus, prelazak je u savršeniji oblik postojanja. Taj put usavršavanja nazivali su sadhana, a univerzalni zakon koji uzrokuje da svako biće ima određeni cilj postojanja nazivali su dharma.
Dakle, prolazeći kroz bezbrojne cikluse u kojima se izmjenjuju život i smrt kao dva lica istog procesa, čovjek prolazi put usavršavanja sve dok ne ostvari dharmu čovjeka ili sve potencijale vlastitog bića.
Sve ima svoju karmu.
Nevidljivi duhovni impuls koji pokreće sve u univerzumu prema svom konačnom cilju Indijci nazivaju zakon uzroka i posljedica, zakon akcije i reakcije ili zakon karme. Sve što se događa posljedica je onoga što se dogodilo prije i uzrok nečega što će se dogoditi poslije. U ljudskom životu svaki čin, misao ili osjećaj reakcija je ili posljedica prijašnjeg djela, misli i osjećaja, a istovremeno je uzrok ili nova akcija koja će izazvati sljedeće reakcije…
Tako je život čovjeka posljedica njegova prošlog života i bit će uzrok sljedećeg. Kakav će biti taj sljedeći život ovisi o tome kako čovjek živi, što misli i osjeća u trenutnom životu jer prema “tragovima” koje je ostavio, zakon karme kreirat će buduće situacije.
Indijci objašnjavaju da je osnovna uloga karme vraćanje izgubljene ravnoteže, odnosno ponovno vraćanje na put dharme. Kad god se čovjek svojim djelovanjem udalji od onoga što kao biće mora ostvariti, tada “novu karmu tovari na svoju vagu” i stvara uzroke sljedećih situacija koje će morati proći u sadašnjem ili u nekom budućem životu. Zato Indijci kažu da priroda pomaže svojoj djeci pružajući im stalno nove prilike u reinkarnacijama, sve dok se Zakon ili dharma ne ostvari.
Čovjekova vidljiva pojava nije i cjelovito ljudsko biće.
Ovo je postavka koja je možda najizravnije vezana za pojam reinkarnacije.
Čovjek je složeno biće, njegova priroda je dvojna, sastavljena od duhovnog i materijalnog aspekta. Oba ova aspekta djeluju pomoću svojih složenih prijenosnika ili “omotača” čije se vibracije i suptilnost razlikuju. Materijalni prijenosnici čovjeka (Indijci kažu da tome pripadaju fizičko tijelo, energija, osjećaji i misli) dio su čovjeka koji je podložan propadanju. Taj propadljivi dio umire i nestaje poslije smrti. On je poput maske kojom je “prekriven” identitet čovjeka, odnosno njegov duhovni aspekt.
Duhovna dimenzija čovjeka također je složena (Indijci govore o trojedinom principu) i čini nepropadljivi, besmrtni dio čovjeka, odraz božanskog. Duhovni dio ljudskog bića upravo je onaj koji se reinkarnira, utjelovljuje u propadljivu “masku” na temelju akumulirane karme. Razlog tome je ostvarenje dharme čovjeka, a to znači osvještavanje i izražavanje karakteristika njegovog vlastitog duhovnog identiteta. Za Indijce to znači ostvarenje cijelog ljudskog bića.
U potrazi za samoostvarenjem, duhovni dio ljudskog bića putuje kroz vječnost prikupljajući iskustva u različitim dimenzijama postojanja. Poput cijelog univerzuma, duhovni dio čovjeka prolazi kroz svoje “dane” i “noći”, cikluse života koje je čovjek nazvao “život” i “smrt”, a koji se stalno izmjenjuju. Ciklus “dana” započinje rođenjem u svijetu materije, vezivanjem za propadljivi, materijalni aspekt čovjeka koji umire kada se istroši, a za duhovni identitet čovjeka, koji je tada oslobođen materije, slijedi ciklus “noći” ili boravak u drugoj dimenziji, sve dok ga akumulirana karma ne veže ponovno za novi materijalni oslonac i nastavi novi krug života. Svaka smrt i svako novo rođenje znače prijelaz iz jednog stanja svijesti u drugo, a svako novo stanje svijesti mogućnost je realizacije ljudskog potencijala koji je sadržan u duhovnom aspektu čovjeka.
Cjelovito ljudsko biće je, dakle, ono što čovjek tek treba ostvariti. Kada to savršenstvo postigne u potpunosti, tada nestaje potreba za inkarniranjem u svijet materije (Indijci kažu da karma tada postaje dharma), a za čovjeka nastupa vječno blaženstvo.
Ništa što istinski postoji ne može prestati postojati.
Prema indijskoj tradiciji, život i smrt samo su dva lica jedinstvenog života koji se ne zaustavlja. Čitav univerzum slijedi beskonačni proces razvoja, transformacije i usavršavanja. Kao dio velike cjeline, čovjek prolazi kroz svoje dane i noći, cikluse u kojima se život nastavlja, a svakim boravkom na “ovom” ili “drugom” svijetu njegova besmrtna nutrina obogaćuje se novim iskustvima, novim znanjima i novim stanjima svijesti.
Za duhovni dio ljudskog bića, ili za istinskog čovjeka, život i smrt samo su različiti oblici percepcije iste stvarnosti, a trenutak rođenja i trenutak smrti predstavljaju vrata koja vode dalje, u novu etapu putovanja.
