Site icon BalkaPress.com

Šta zapravo predstavlja sfinga-značenje

Sudeći po velikoj rasprostranjenosti, sfinga je vrlo star i očito izuzetno važan simbol. Pronalazimo je u legendama i pričama koje su inspirisale slikare i kipare antičkog sveta od Egipta i Grčke, preko Mesopotamije, pa sve do Indije i Indokine. Prikazivana je kao neprirodan spoj različitih bića: telo bika, noge lava, krila orla i glava čoveka. Postoje i pojednostavljeni prikazi koji sadrže samo lavlje telo i ljudsku glavu. Iako se radi o univerzalnom simbolu, teško je na prvi pogled odrediti njeno pravo značenje.

Grčka je sfinga demon uništenja koji, onima koji se na nju namere, postavlja određena pitanja, proždire sve koji joj se nađu na putu. Njeno ime po jednom tumačenju dolazi od grčkog sphingo (stezati, daviti), što ukazuje na njenu demonsku prirodu. Po drugom tumačenju ono proizlazi iz egipatskog izraza Shesep-ankh Atum (Živa slika boga Atuma) koji se koristio kao opšti naziv za kraljevske kipove u Staroj državi, ali se u Novoj državi uglavnom odnosio na Veliku sfingu.

Jedno od njenih egipatskih imena koje je došlo do nas vezano je uz oblik boga Horusa, izlazeće Sunce, Memnon, Ra-Harakhte ili Harmachus. Među drevnim natpisima u Edfuu nalazi se zapis o Horusu (Nebeskom čoveku) kao korenu, duhu koji je prekriven Sfingom. Prema mitu o Ozirisu, Horus uzima formu lava kako bi zaštitio svoju majku Izidu. Utoliko je egipatska sfinga, za razliku od grčke, pozitivan simbol.

Slična zaštitnička svojstva obeležavaju sfinge Bliskog istoka, koje su često postavljane kao čuvari vrata. Obično su prikazane u stojećem stavu, sa krilima orla, telom bika, šapama lava i glavom čoveka. Ponekad preuzimaju ženske i muške oblike poput sumerskih adad (muška sfinga) i lama (ženska sfinga). Premda nisu ostale zabeležene priče, motiv sfinge prisutan je na Bliskom istoku od praistorijskih vremena. Najstarija je datirana u 9500. godinu pre nove ere na nalazištu Gobekli Tepe. Hetiti, Sumerani, Akađani, Asirci, Feničani, Persijanci i drugi, ostavili su nam vlastite prikaze sfingi.

Sfinga iz doba faraona Tuthmozisa III. Danas se nalazi na Peristilu u Splitu:

U Indiji je nazivaju Purušamriga-Manovega, što bi značilo: Ljudska zver – brza kao misao. Prema predanju povezanom sa Mahabharatom, Bhima, sin vetra, otišao je pozvati Purušamrigu na Yudhišthirinu krunidbu. Purušamriga je pristao doći, ali samo pod uslovom da Bhima pre njega stigne u Yudhišthirino kraljevstvo. Bhima je uspeo stići do granice Yudhišthirinog kraljevstva. Jednom je nogom prekoračio granicu kada ga je zver dohvatila. Kako se nisu mogli dogovoriti ko je pobedio, pozvali su Yudhišthiru da presudi. Yudhišthira je presudio da pola Bhiminog tela pripada zveri. Zadivljen Yudhišthirinim osećajem za Dharmu, Purušamriga je pustio Bhimu i došao na krunidbu.

Slike, reljefi i kipovi ljudske zveri sa telom lava i glavom čoveka mogu se pronaći u celoj Indiji, Sri Lanki, Mianmaru, Tajlandu, itd. Veruje se da imaju zaštitna i obnavljajuća svojstva.

Asirski Lamasu, krilati bik s ljudskom glavom (421. godine p.n.e.):

Iako se u nekim tradicijama sfinga pojavljuje kao pozitivan, a u drugima kao negativan lik, radi se o istom simbolu, jer simboli su, kako kaže Jung, psihološki mehanizmi bremeniti značenjima, a njihovo razotkrivanje zavisi od dosega svesti pojedinca, kao i društva u celini. Šta, dakle, predstavlja sfinga?

Opšteprihvaćeno tumačenje vezano je uz suprotstavljanje animalnih i ljudskih karakteristika. Sfinga predstavlja unutrašnju borbu čoveka između pozitivnih, humanih elemenata sa jedne strane i negativnih, nagonskih elemenata sa druge. To je sukob ljudske i animalne prirode prikazan u tradicijama svih indoevropskih naroda kroz mitove o borbi heroja protiv čudovišta. Na primer, Gilgameš se bori protiv Humbabe, čudovišta sa licem i nogama lava, ljuskavim telom, bikovskim rogovima i orlovskim kandžama. Heraklo se sukobljava sa više različitih čudovišta od kojih je prvo bio nemejski lav čija je koža neprobojna, a koju će nakon pobede Heraklo nositi na sebi. U ovom kontekstu divlja sfinga simbol je čoveka kojim vladaju nagoni, a ona zaštitnički nastrojena predstavlja čoveka koji vlada sobom.

Mogli bismo se zaustaviti na ovom objašnjenju, međutim, da li je to sve? Najzagonetnija, a možda i najstarija sačuvana sfinga je Velika sfinga u Gizi. Visoka preko dvadeset i duga pedeset i sedam metara, ona je najveća ikada napravljena skulptura. Smatra se čuvarem piramida koje se nalaze iza nje. Leži na stomaku, ispruženih šapa, pogleda uprtog prema istočnom horizontu. Njeno tajanstveno lice okrunjeno je Ureusom, simbolom vladanja samim sobom. U kontekstu naše priče ona očigledno simbolizuje pobedu ljudskog nad animalnim.

Foto: Makalu / pixabay.com

O njenom poreklu govori drevna, gotovo zaboravljena egipatska legenda: sfinga je nastala od različitih životinja, a na kraju se pojavila glava slična ljudskoj, ali nema i strašna. To je stvorenje trčalo, plivalo i letelo proždirući i uništavajući sve što mu se našlo na putu. Na kraju je bog mudrosti Thot ušao u sfingu i osvestio njenu nerazboritu glavu. Tako je strašna, ali sad ukroćena životinja, legla na stomak. Međutim, to nije kraj priče. Ukroćena sfinga postala je zaštitnica egipatskih misterija povezanih sa Ozirisom. Legenda kaže da će se na kraju, kada je čovek shvati, sfinga baciti u more ispred njenih šapa. Inteligencijom oslobođena duša uspeće se na nebo sa prvim zrakom izlazećeg Sunca, jer više neće imati potrebu za iskustvima unutar čulnog, uslovljenog sveta.

Ova priča simbolički govori o dugoj i tegobnoj evoluciji svesti: od divljeg čoveka, preko uobličavanja ljudskog ja, vladanja nagonima, do oslobađanja duše od materijalnog sveta i njenog uzdizanja prema duhovnim sferama. Grčka misao kroz Edipa, Sofoklovog heroja, reafirmisala je priču o sfingi uzimajući u obzir samo njen početak i kraj. Edip, čije ime natečena stopala ukazuje na putnika umornog od dugog puta, odgovara na sfingino pitanje o čoveku. Nakon što čuje ispravan odgovor, sfinga se ubija, a on se upućuje prema svojom konačnom iskušenju prepušten nedokučivoj sudbini.

Različite sfinge spomenici su različitim etapama ljudskog razvoja, ali generalno sfinga je simbol egipatskog, indijskog i opšte antičkog shvatanja o čoveku kao biću u procesu evolucije svesti koja se odvija kroz brojne reinkarnacije. Četiri komponente od kojih se sfinga sastoji četiri su elementa: Zemlja (bik), Voda (orao), Vazduh (čovek) i Vatra (lav) kroz čiji se sukob odvija evolucija. U psihološkom ključu radi se o četiri aspekta čovekove ličnosti: telu, energiji, osećajima i umu.

Prvi je zadatak čoveka ukrotiti animalni deo vlastite prirode, odnosno uspostaviti harmoniju između onog što misli, oseća i radi. Ukoliko uspe, to otvara mogućnosti za duhovni i civilizacijski razvoj.

Utoliko, u socijalnom ključu, sfinga koja leži na stomaku preduslov je civilizacijskog razvoja. Prema egipatskom shvatanju, uloga države je u tome da blagošću i inteligentnim usmerenjem pod uticajem obrazovanja menja i ublažava strasti, mržnje, inerciju i neodgovornost. Čovek se treba postepeno osloboditi tereta psiholoških i materijalnih ograničenja, a animalne strasti trebaju se pretvoriti u inteligentne elemente – metafizičke vrline. Na taj je način sfingin proces proces individualizacije. U tom kontekstu, kao što nam još uvek može potvrditi eho drevnih priča, ona je zaštitnica misterija iz kojih proizlazi, dopuštajući prolaz samo onima koji su vlastitim naporom ovladali animalnom stranom svoje prirode. Ali, jednog dalekog dana u budućnosti, kada ispuni vlastitu svrhu, ona će nestati u okeanu, a čovečanstvo će nastaviti svoj put.

Izvor:nova-akropola.com

Podeli sa prijateljima:
Exit mobile version