Site icon BalkaPress.com

Mračna strana emocionalne inteligencije

Sposobnost čitanja ljudi se može koristiti i za zlo – mračna strana emocionalne inteligencije.

Kod nekih poslova povezanost sa emocijama je esencijalna dok je kod drugih štetna. Kao i svaka veština, sposobnost čitanja ljudi se može koristiti za dobro i za zlo. Neki od najvećih događaja u ljudskoj istoriji su bili pokrenuti emocionalnom inteligencijom.

Kada je Martin Luther King, Jr. izložio svoj san, odabrao je reči koje će pokrenuti srca njegove publike. Umesto poštovanja svete obveze slobode, King je govorio, Amerika je dala crncima nepokriveni ček.
Smatrao je da bi zemlja zagušena vrućinom tlačenja mogla biti pretvorena u oazu slobode i pravde, pa je predviđao budućnost u kojoj će na crvenim brežuljcima Džordžije, sinovi nekadašnjih robova i sinovi nekadašnjih robovlasnika moći zajedno sesti za sto bratstva.

Prenošenje ovakve uzbudljive poruke zahtevalo je emocionalnu inteligenciju – sposobnost prepoznavanja, razumevanja i upravljanja emocijama. Dr. King je demonstrirao izvanrednu sposobnost u upravljanju njegovim ličnim emocijama i u buđenju emocija koje su pokrenule njegovu publiku na delovanje.
Kao što je pisac njegovih govora Clarence Jones rekao, King je preneo savršeno balansiran protest razuma i emocija, besa i nade. Njegov ton bolnog ogorčenja je bio potpuno u skladu sa tim.

Ok, a sad krenimo na negativne primere…

Foto: Designed by Pressfoto / Freepik

Emocionalna inteligencija je važna, ali neobuzdani entuzijazam može pokazati mračnu stranu. Prepoznavši moć emocija, još jedan od najznačajnijih vođa 20-tog veka je proveo godine proučavajući emocionalne efekte njegovog govora tela. Vežbajući svoje pokrete i gestove rukama i kroz analizu slika svojih pokreta postao je apsolutno očaravajući javni govornik, kaže istoričar Roger Moorhouse – to je bilo nešto na čemu je puno radio: Njegovo ime je bilo Adolf Hitler.

Od objavljivanja bestselera Daniel Golemana 1995.g., emocionalna inteligencija je proučavana i promovisana od strane vođe, političara i nastavnika kao rešenje za široku paletu socijalnih problema. Ukoliko naučimo svoju decu da upravljaju emocijama imaćemo manje nasilnika i više saradnje, glasi njihov argument.
Ukoliko negujemo emocionalnu inteligenciju među vođama i doktorima, imaćemo obazriviju radnu atmosferu i saosećajniju zdravstvenu zaštitu. Kao rezultat toga, emocionalna inteligencija se danas uči u srednjim školama, poslovnim školama i medicinskim školama.

Emocionalna inteligencija je važna, ali neobuzdani entuzijazam je pokazao mračnu stranu. Novi dokazi pokazuju da kada ljudi izbruse i usavrše svoju emocionalnu inteligenciju, postaju bolji u manipulisanju drugima. Kada ste dobri u kontrolisanju vlastitih emocija, možete sakriti svoja prava osećanja. Kada znate šta drugi osećaju možete povlačiti strune njihovog srca i upravljati njime, pa ih motivisati da rade protivno svojim interesima.

Naučnici iz područja društvenih nauka su počeli dokumentoati tamnu stranu emocionalne inteligencije. Prema istraživanju koje je vodio profesor Jochen Menges sa univerziteta u Kembridžu, kada bi vođa održao inspirativni govor ispunjen emocijama, publika bi bila manje sklona proučavati i pažljivo analizirati poruku i zapamtili bi manji deo sadržaja. Ironično, članovi publike bi bili toliko podstaknuti govorom da su tvrdili da se sećaju većeg dela nego što su se zapravo sećali. Autori ovo nazivaju efektom zadivljenosti, ali mogao bi se lako opisati i kao efekt zaglupljenosti. Jedan posmatrač se seća da je Hitlerov uverljiv uticaj potekao iz njegove sposobnosti da strateški izrazi emocije – on bi rastvorio svoje srce i te emocije su uticale na njegove sledbenike do tačke da bi prestali razmišljati kritički i reagovali samo emotivno.

Kad god smo želeli uveriti naše osoblje da podrže određeni projekt, uvek smo im nastojali slomiti srce.

Vođe koji ovladavaju emocijama nam mogu oduzeti našu sposobnost rasuđivanja. Ako su njihove vrednosti različite od naših, rezultat može biti poražavajući. Novi dokazi upućuju na to da kada ljudi imaju sebične motive, emocionalna inteligencija postaje oružje za manipulisanje drugima. U studiji koju je vodio psiholog Stephane Cote sa univerziteta u Torontu, zaposleni univerziteta ispunili su upitnik o njihovim makjavelističkim sklonostima i rešili test koji je ispitivao njihovo znanje o strategijama upravljanja emocijama.
Nakon toga je Coteov tim ispitivao koliko često zaposleni namerno potkopavaju svoje kolege. Zaposleni koji su se upuštali u ponašanja koja su bila od najveće štete za druge su bili makjavelisti sa visokom emocionalnom inteligencijom. Koristili su svoje emocionalne veštine da omalovaže i osramote svoje kolege kako bi osigurali vlastitu dobit.

Foto: Designed by Senivpetro / Freepik

U jednoj informatičkoj kompaniji koju je proučavao profesor Gideon Kunda sa univerziteta u Tel-Avivu, menadžer je priznao da je kolegi rekao kako je veoma impresioniran onim što taj kolega radi, ali istovremeno se sam distancirao od koleginog projekta tako kad projekt propadne vlasnik kompanije će kriviti kolegu.

Bacanje svetla na ovu tamnu stranu emocionalne inteligencije je misija istraživačkog tima kojeg vodi profesor Martin Kilduff sa univerziteta u Londonu. Prema ovim stručnjacima emocionalna inteligencija pomaže ljudima da sakriju jedan niz emocija dok pokazuju drugi kako bi stekli korist.

Emocionalno inteligentni ljudi namerno oblikuju njihove emocije kako bi proizveli željeni utisak o sebi, piše tim profesora Kilduffa. Strateško prikrivanje nečijih emocija i manipulacija tuđim emocijama sa strateškim ciljem su ponašanja prisutna ne samo u Šekspirovm predstavama, već i u kancelarijama i hodnicima gde se razmenjuju moć i uticaj.

Naravno, ljudi ne koriste uvek emocionalnu inteligenciju za podle ciljeva. Emocionalna inteligencija je još češće jednostavno alat za postizanje ciljeva. U proučavanju emocija u kozmetičkom salonu, istraživački tim kojeg je vodila profesorka Joanne Martin sa Stanforda, otkrio je da je vlasnica Anita Roddick upravljala emocijama kako bi inspirisala svoje zaposlene da skupljaju sredstva u dobrotvorne svrhe.
Kako je Roddick objasnia – kad god smo želeli uveriti svoje osoblje da podupru određeni projekt, uvek smo nastojali slomiti njihovo srce. Ipak, Roddick je takođe ohrabrivala da strateški biraju vreme izražavanja svojih emocija.

U jednom slučaju, nakon što je primetila da jedna zaposlena često brizne u plač sa frustracijom, Roddick joj je rekla da je prihvatljivo plakati, ali – rekla sam joj da to treba iskoristiti. Rekla sam joj: Plači na ovom delu sastanka.

Foto: Designed by Dooder / Freepik

Kada sagledavamo Anitu Roddick kao primer emocionalno inteligentnog vođe, postaje jasno da postoji tanka linija između motivacije i manipulacije. Hodanje po toj žici nije lagan zadatak. U poslovima koji traže veliku pažnju usmerenu emocijama, viša emocionalna inteligencija znači i bolje rezultate. U poslovima koji traže manje emocionalnog angažmana, rezultat je obrnut.
U situacijama gde emocije nisu u fokusu, emocionalna inteligencija može imati skrivene troškove. Nedavno su psiholog Dana Joseph sa univerziteta u Floridi i Daniel Newman sa univerziteta u Illinoisu opsežno analizirali svaku studiju koja je ikada proučavala vezu između emocionalne inteligencije i radnog učinka.

Kroz stotine istraživanja na hiljadama zaposlenih u 191. različitom poslu, emocionalna inteligencija nije bila konzistentno povezana s boljim radnim učinkom.
Prodavci, trgovci nekretninama, ljudi u pozivnim centrima i advokati su svi izvrsno obavljali svoj posao u slučajevima kada su znali čitati emocije i regulisati ih – bili su u mogućnosti bolje se nositi sa stresnim situacijama i pružiti uslugu sa smeškom.
Međutim, u poslovima koji su uključivali manje zahteva za emocijama, rezultat je bio obrnut. Što su zaposleni bili emocionalno inteligentniji, slabiji je bio njihov radni učinak. Za mehaničare, naučnike i računovođe, emocionalna inteligencija je bila opterećenje više nego prednost.

Iako je potrebno više istraživanja kako bismo mogli potkrepiti ovu tvrdnju, jedno od mogućih objašnjenja jeste da su ovi zaposleni bili okupirani svojim emocijama kada su se trebali fokusirati na svoje zadatke. Ako je vaš posao analiza podataka ili popravka auta, čitanje izraza lica, tona glasa i govora tela ljudi oko vas može biti ometajuće.
U sugestiji da je emocionalna inteligencija ključna na radnom mestu, možda smo stavili kola ispred konja. Umesto da pretpostavimo da je emocionalna inteligenciju uvek korisna, trebamo razmisliti pažljivije o tome gde i kada je ona bitna.

Foto: Designed by Freepik

U nedavnoj studiji kompanije koja se bavi zdravstvenom negom, zatražio sam od zaposlenih da ispune test o upravljanju i regulisanju emocija, a nakon toga pitao menadžere da procene koliko su vremena zaposleni potrošili pomažući njihovim kolegama i kupcima.
Nije bilo nikakve veze između emocionalne inteligencije i pomaganja: pomaganje je pokrenuto našim motivima i vrednostima, ne našom mogućnosti da razumemo i upravljamo emocijama. Ipak, emocionalna inteligencija je bila posledica kada se ispitivalo različito ponašanje: osporavanje statusa quo glasnijim izgovaranjem ideja i sugestija za poboljšanja.

Emocionalno inteligentni zaposleni češće su govorili i to efektivnije. Kada su kolege bili nepravedno tretirani, osetili su pravičnu ogorčenost da progovore o tome, ali su bili sposobni zadržati svoju ljutnju smirenom i razborito razgovarati sa svojim kolegama.
Kada su krenuli u odbranu ravnopravnosti polova, njihova emocionalna inteligencija im je pomogla zadržati njihov strah unutar njih. Kada su donosili ideje za inovacije svojim nadređenima, njihova sposobnost da izraze entuzijazam im je pomogla da izbegnu predstaviti pretnju nadređenima.
Na mnogo nižem nivou, bili su sposobni slijediti put Martin Luther Kinga u tome da uznemire duhove, ali da duhovi istovremeno ostanu mirni.

Više od dve decenije je prošlo od kada su psiholozi Peter Salovey S Yalea i John Mayer sa univerziteta u New Hampshireu predstavili koncept emocionalne inteligencije 1990.g. Zašto nam je trebalo toliko dugo da razvijemo detaljniji pogled?!
Nakon što je Daniel Goleman popularisao ideju 1995. godine, mnogi naučnici – verovatno zadivljeni entuzijazmom vezanim za koncept emocionalne inteligencije – nastavili su sprovoditi studije koje su bile potpuno manjkave.


Kao što je profesor John Antonakis sa univerziteta u Luiziani primetio – praksa i voodoo nauka se razvija mnogo brže od rigoroznog istraživanja.
Jedan od najvećih problema je bila upotreba metode samo-procene, koja je tražila od zaposlenih da ocene njihove vlastite emocionalne sposobnosti u stavkama kao što su: Sposoban/na sam znati kako se ljudi osećaju a da mi to ne kažu i Generalno sam veoma dobar/dobra u smirivanju ljudi kada su uznemireni. Sposobnosti ne mogu biti precizno izmerene kod samo-procene.

Kao što su stručnjaci za emocije Sigal Barsade sa Whartona i Donald Gibson sa univerziteta Fairfield komentarisali: Ovaj pristup može se uporediti sa procenom nečijih matematičkih sposobnosti na način da se ispitanik pita – koliko ste dobri u rešavanju algebarskih jednačina? umesto da se osobi da da zapravo reši algebarsku jednačinu.

Zahvaljujući rigoroznijim istraživačkim metodama, sve više se priznaje da se emocionalna inteligencija – kao i svaka druga veština – može upotrebiti za dobro i za zlo. Posledično, ako budemo učili emocionalnu inteligenciju u školi i razvijali je na poslu, moramo uzeti u obzir vrednosti koje idu sa njom i ono gde je ona korisna.

Kao što su profesor Kilduff i kolege rekli, krajnje je vreme da emocionalna inteligencija bude oslobođena od njenih povezivanja sa željenim moralnim kvalitetima.

Izvor:atma.hr

Podeli sa prijateljima:
Exit mobile version