Site icon BalkaPress.com

Drevne divovske građevine

Širom sveta razasute su neobične stare građevine koje nas iznenađuju veličinom i masivnošću svojih kamenih blokova i načinom gradnje koji nadilazi sve poznate nam podatke o tehničkim mogućnostima drevnih kultura. U zapadnoj su tradiciji nazvane kiklopskima jer su stari Grci smatrali da su tako velikim kamenim blokovima mogli graditi samo kiklopi, mitska ljudska rasa divovskog rasta koja je u pradavnoj prošlosti živela na Zemlji. Spominje ih Heziod u Teogoniji, Homer u Odiseji i kasnije Plinije Stariji u svom enciklopedijskom delu Naturalis Historia.

Međutim, u mitovima i istorijskim zapisima ostalih drevnih civilizacija nalazimo podatke o postojanju brojnih pretpotopnih civilizacija i njihovim divovima. U Indiji, to su Danave i Daitye; Cejlon je imao Rakshase koji se spominju u Ramayani; Egipćani govore o kolosalnim herojima, Kaldejci o Izdubarima, od kojih je najpoznatiji Nimrod koji se spominje uz Kulu vabilonsku; jevrejska tradicija u Ponovljenom zakonu govori o Emijcima iz Moaba, gde su živeli divovi Anakovci; Mojsije spominje božanskog kralja Oga, visokog preko 4,5 metra i Golijata, visokog 3,5 metra.

Herodot, Diodor Sicilski, Plutarh i mnogi drugi tvrde da su divovske građevine gradili divovi, sinonimi snage i moći kasnijim naraštajima. Iako moderni čovek sva ta svedočanstva naziva mitskim i pripisuje ih bujnoj mašti prednaučnog doba, moramo se zapitati – bi li svi ti narodi, kao i poštovani antički istoričari sve to izmislili na način da se njihove priče toliko podudaraju? Skriva li istorija zaista divove među našim precima?

Hram Sunca, Ollantaytambo

Foto: McKay Savage / flickr.com

Premda celi arheološki deo Ollantaytamboa, gradića šezdeset kilometara severozapadno od Cusca, krase ostaci impresivne arhitekture starih naroda pretkolumbijske Južne Amerike, njegov najmonumentalniji deo predstavlja Zid šest monolita – deo zida Hrama Sunca. Najveći kamen zida visok je preko 4 metra i teži oko 50 tona. Monolitni kameni blokovi su fino uglačani i delomično ukrašeni plitkim reljefom, a između njih su umetnuti uski kameni blokovi. Nedovršeni Hram Sunca i drugi nedovršeni objekti na hramskom brdu Ollantaytamboa, kao i brojni kameni blokovi razbacani po lokalitetu koji neretko dosežu težinu od 100 tona, ukazuju na to da je gradnja bila u toku kad je mesto napušteno. Iako su Inke koristile Ollantaytambo kao uporište u odbrani od Španaca, malo je verovatno da su sami i sagradili celi kompleks u XV. veku. Puno je verovatnije, što je i slučaj sa Saksaywamanom, da su samo dograđivali već postojeće građevine starijih civilizacija.

Najimpresivnije ruševine civilizacije Inka

Saksaywaman – Kamena pumina glava

Foto: Axel Drainville / flickr.com

Smešten na strmom brdu severno od Cusca – stare prestonice carstva Inka, Saksaywaman , zidani kompleks sagrađen od ogromnog i tako pažljivo obrađenog kamenja da savršeno pristaje bez upotrebe maltera, arheolozima je već decenijama zagonetka. Nalazi keramike na ovom lokalitetu upućuju na čovekovu prisutnost koja seže barem hiljadu godina u prošlost. Po nekim teorijama, Saksaywaman je sagradila civilizacija starija od Inka, dok su Inke samo prilagođavale i dograđivale taj kompleks. Premda stvarna funkcija Saksaywamana nije poznata, zbog svoje se lokacije visoko iznad Cusca, kao i tri divovske terasaste zidine, često naziva i tvrđavom. Zidine su visoke oko 6 metara, duge i do 400 metara, dok pojedino kamenje teži i do 200 tona. Neki autori smatraju kako cik-cak zidovi oponašaju daleki planinski lanac ili simbolizuju Illapu – božanstvo groma i munja, dok tri terase zidina predstavljaju tri nivoa kosmosa: podzemni svet, zemlju i nebo, kojima odgovaraju tri svete životinje Inka: zmija, puma i kondor. Nakon španskog osvajanja Cusca, Španci su počeli koristiti kamenje Saksaywamana za izgradnju upravnih i religijskih objekata i kuća bogatih Španaca, tako da je ostalo nedirnuto samo kamenje preteško za transport. Preciznost kojom kamene gromade međusobno pristaju, raznolikost uzglobljujućih oblika, kao i činjenica da nije poznato kako je izgrađen, čine Saksaywaman jednom od najfascinantnijih građevina Južne Amerike.

Tiahuanaco

Foto: Hipolito Luiz Carignano / flickr.com

Tiahuanaco, arheološko nalazište u zapadnom delu Bolivije, središte je jedne od najvažnijih civilizacija prisutnih na području Južne Amerike pre uspona Carstva Inka. Tiahuanaco je bio administrativno i religijsko sedište carstva koje je cvalo u razdoblju od 300. do 1000. godine. Monumentalnu arhitekturu Tiahuanacoa karakteriše divovsko kamenje izuzetno vešte obrade, detaljno razrađen sustav drenaže i uklesani simboli na kamenim blokovima, monumentalnim vratima i divovskim monolitima. Premda se na ovom lokalitetu nalazi mnogo zadivljujućih građevina, poput piramide Puma Punku ili Vrata Sunca i Meseca, kiklopski tip gradnje najbolje dolazi do izražaja na zidinama hrama Kalasasaya i piramide Akapana. Za hram Kalasasaya smatra se da datira iz razdoblja od 200. godine pre Hrista do 200. godine poslie Hrista. Zanimljivi su i rezultati petrografskih analiza kamenih blokova koji pokazuju da je pojedino kamenje, neretko teže i od 100 tona, bilo dopremljeno iz kamenoloma udaljenih i do deset kilometara. Još više začuđuje činjenica da zeleni andezit korišćen u izradi bogatih reljefa potiče sa poluotostrva Copacabane, što bi značilo da je taj stari narod pretkolumbijske Amerike morao kamenje teško i preko 40 tona prevoziti devedeset kilometara preko jezera Titicaca. Kako su to činili, ostaje velika nepoznanica.

Najviše napuštene građevine na svetu

Mikena

Foto: Mr G’s Travels / flickr.com

Mikena je jedan od najimpozantnijih primera kiklopske gradnje u Grčkoj. Smeštena 90 kilometara jugozapadno od Atine na severoistoku Peloponeza, u II. milenijumu pre Hrista Mikena je bila jedno od glavnih središta grčke civilizacije i vojno utvrđenje koje je dominiralo velikim delom južnog dela Peloponeza. Po njoj se vremensko razdoblje grčke istorije od 1600. – 1100. g. p.n.e., kad je doživela svoj procvat, naziva mikenskim razdobljem.

Premda je Mikena vrlo verovatno bila nastanjena i za vreme neolita, za njen se najistaknutiji element – Lavlja vrata, jedini očuvani monumentalni primerak mikenske skulpture i najveću skulpturu predistorijskog egejskog područja, veruje da je podignuta u XIII. veku p.n.e. Lavlja su vrata ime dobila po reljefu koji prikazuje dve lavice u heraldičkoj pozi sa prednjim šapama na oltaru sa središnjim stubom koji ih deli, a nalazi se iznad samog ulaza. Za reljef se pretpostavlja da je bio kraljevski amblem, premda neki istraživači smatraju da lavice predstavljaju boginju Heru. Kako im nedostaju glave, a pretpostavlja se da su bile građene od drugačijeg materijala nego ostatak reljefa, neki naučnici tvrde kako su lavice izvorno bile sfinge . Kameni blokovi od kojih su izgrađena Lavlja vrata teži su od 20 tona, a postoje i primerci čija težina doseže gotovo 100 tona.

Nuraghe

Foto: aurelio candido / flickr.com

Glavni oblik drevne megalitske gradnje na Sardiniji jesu nuraghe, koje su postale simbol ove karakteristične kulture. Uglavnom smeštene na području obitavanja starijih predistorijskih kultura Sardinije, oko nadmorskih ravnica, nuraghe imaju oblik krnje kupe. Zidovi su im blago nagnuti prema unutra, a veličina kamenja, neretko teškog i po nekoliko tona, smanjuje se prema vrhu. Premda su visoki i po 20 metara i sagrađeni bez korišćenja vezivnog materijala, nuraghe su veoma stabilne. U unutrašnjosti su se redovno nalazile stepenice koje su vodile na više spratove ili terase.

O nameni ovih neobičnih građevina koje stručnjaci smeštaju u 2. milenijum pre Hrista, samo se nagađa: jesu li služile kao hramovi, vojna utvrđenja, rezidencije vladara, itd. Nedavna su istraživanja pokazala da su vrata nuragha uvek na jugoistočnoj strani, i da je utvrđena veza otvora na ovim građevinama sa astronomskim događajima. Uz to, činjenica da se nuraghe često nalaze pokraj hramova, pogotovo onih posvećenih vodi, može upućivati na njihovu religijsku funkciju. Detaljno arheološko istraživanje sprovedeno je na svega nekoliko od oko 7000 pronađenih nuragha.

Deset izgubljenih drevnih gradova

Tirint

Foto: Klearchos Kapoutsis / flickr.com

Nekoliko kilometara severno od lučkog gradića Naupliona, nedaleko od Mikene, smešten je Tirint, mikensko arheološko nalazište znamenito po tunelima i zidinama kiklopskog tipa gradnje, koje je i Homer opjevao u Ilijadi. Nakon što je video zidine srušene citadele u II. veka p.n.e. grčki je geograf Pauzanija napisao kako ni dve mazge ne bi mogle pomeriti ni najmanji od tirintskog kamenja. Tirint se povezuje sa mitovima o Heraklu, navodeći ga kao njegov rodni grad.

Tirint je bio utvrđenje naseljeno još u 7. veku pre Hrista, na početku bronzanog doba, ali svoj je procvat doživeo u razdoblju od XIV. do XII. veku p.n.e. kada su i podignute kiklopske zidine za zaštitu središnjeg dela Tirinta. Zidine koje se protežu oko celog vrha brda sežu i do 7 metara visine, nešto niže od njihove prvobitne visine od 9 metara, kako su procenili arheolozi Nemačkog arheološkog instituta. Široke su uglavnom oko 6 metara, dok mestimično, prvenstveno tamo gde se otvaraju u tunele građene od masivnog kamenja, dosežu širinu od čak 17 metara.

Prema grčkoj mitologiji, Tirint je osnovao grčki mitski junak Proetus, brat blizanac Akrizija, kralja Arga, uz pomoć kiklopa koji su mu pomogli učvrstiti grad i izgraditi njegove velebne zidine.

Izvor:nova-akropola.com

Podeli sa prijateljima:
Exit mobile version